Día cuatro (dan četvrti) u radu i zabavi
Jutra polako prelaze u klasiku, budimo se među prvima. Domagoj predvodi grupu i odmah dobiva nezahvalan zadatak od Velikog brata (profesor Štampar) da probudi ostale, no nema težak posao, većina je već budna i polako se spremaju za nove radne pobjede. Zajedno s Matijom donosi doručak, ručak i večeru ostalima iz čijih soba već miriše drugi dio doručka.
Pozdravljamo se, krećemo svaki na svoju stranu u lov na autobuse. Na radnom mjestu najveći problem nam je brzina, prebrzi smo za ove Španjolce, pa nas mole da malo usporimo. Boje se da naša sortirnica pistacija za koju smo zaduženi bude prebrzo gotova. Na drugom kraju grada radimo puno ležernije, ali još uvijek ne smijemo pričati točno o čemu se radi. Završavamo oko 15 sati i saznajemo da zbog dobrosusjedskih odnosa poslije ručka idemo posjetiti Estadio Benito Villamarín.
Veliki brat zakazuje polazak u 17:30, neki od nas dolazimo direktno na stadion, ali smo točni ko švicarski sat. Stadion Villamarín četvrti je najveći stadion u Španjolskoj (60.721 gledatelja) i dom je nogometnog kluba Real Betis. Real Betis jedan je od rijetkih španjolskih klubova koji je više puta bio prvak druge i prve španjolske lige. Trenutno se mora priznati da su bolji od crvenih susjeda. E, tu je Juraj bio kao kod kuće, sve oko nas se zeleni… Razgledavamo prostoriju trofeja, gledamo kratki film o povijesti kluba, ulazimo u svlačionicu domaće ekipe i svaki od nas sjeda na mjesto svog idola. Najveća gužva je oko glavne zvijezde Antonyja, gdje i profesor Štampar mora opaliti selfi. Kao nije zbog njega, već zbog njegova sina. Dobra fora, neka mu bude. Ponosno ulazimo na travnjak, na koji za nekoliko dana dolazi i onaj malo veći Real, iz Madrida, s našim Lukom Modrićem. Za razliku od njega, mi ćemo se ovog ulaska, klupa za rezervne igrače sjećati cijeli život… Napravili smo stotinu fotografija, kroz tunel s popisom svih igrača ulazimo u suvenirnicu i naš posjet završava. U tunelu saznajemo koja su tri hrvatska igrača nastupala za Real Betis. Jednog svi znate, naš Međimurec Robert Jarni, drugi je Marko Babić, a trećeg se nerado sjećaju hajdukovci u TŠČ-u, jer kad on vodi Dinamo, oni se rijetko vesele. Točnije, bili su veseli samo dva puta, a tko je to – najbolje zna naš ravnatelj Blažeka. Tko ne zna, po odgovor k njemu.
Puni dojmova vraćamo se u naše apartmane, spremamo večeru, odigramo nekoliko partija biljara, malo vježbamo, završni dogovor i hasta mañana. (d)
