Día catorce (dan četrnaesti), posljednji naš seviljski dan
Seviljsko nebo ponovo plače. Naše posljednje buđenje u Sevilji. Neobično, bez žurbe. Naš posljednji seviljski doručak. Ne želimo iznevjeriti tradiciju – kroasan s čokoladom i sok. Jedemo s nekakvom nostalgijom.
Spremanje – ne samo prtljage, već i dojmova. Šteta bi bilo nešto ostaviti u Sevilji… možda Velikog Brata, razmišljamo naglas. Zadnji izlazak iz naših apartmana (ostavljamo ih u istom stanju u kakvom smo ih našli pri dolasku), zadnji semisótano. Oproštaj od ljubaznog osoblja Yuga, od kojih dečki dobivaju najveće pohvale, i polazak prema zračnoj luci. Ovaj put Fernando Martin (zamjena za Jorgea), dolazi na vrijeme, zadnji pogled prema Yugu, stablima naranača…
Za pola sata evo nas u zračnoj luci. Predaja prtljage, nestrpljivo iščekivanje vaganja, koferi su se malo udebljali, ali još uvijek su svi u toleranciji. Kontrola na ulazu, ponovo dobri dečki prolaze bez problema. Evo nas na B14. Gate B14 izlaz, tj. ulaz na zrakoplov za Beč. Dva sata prije polaska šećemo zračnom lukom, kupujemo posljednje suvenire, nešto prizalogajimo i s nestrpljenjem čekamo 13:45, vrijeme za povratak doma, našim najmilijima. Petnaest minuta prije polaska saznajemo da je let odgođen. Odmah nam glavom prolaze ideje za još jedan, možda dva dana u Sevilji. Nada je kratko trajala. Polijećemo. Već smo na 10.000 metara visine, oko nas oblaci, sunce, mir. Brzo prolaze tri sata među oblacima. Neki od nas spavaju, neki slušaju glazbu, a neki su mislima još uvijek u Sevilji.
Beč. Evo i našeg Mirkeca. Kao i Fernando – već je tu, spreman da nas vrati kući. Koliko god nam nedostaju naši najbliži, Sevilja nam je još uvijek u mislima. Austrija, Mađarska, Slovenija… i evo nas u Čakovcu. Ispred naše Škole oni koji su nas zabrinuti ispratili sad nas veselo dočekuju. Uz pozdrav i “vidimo se“, odlazimo svojim kućama.
Jedna je stvar u Sevilji ostala neistražena zahvaljujući našem čuvaru, dragom Bogu. Bolnica. Hvala mu. A Maria, o Maria… Adios Maria, Adios Sevilja. (d)