Došla i ta dugo očekivana nedjelja, nedjelja koju ćemo pamtiti cijeli život. Nedjelja u kojoj zimsku odjeću, mijenjamo ljetnom, u kojoj smo se probudili na minus 3, a ponovno legli na plus 19. Da i to je moguće, kad naše malo Međimurje u par sati zamijenite s VELIKOM Španjolskom, točnije Seviljom. No krenimo redom, kako je krenulo tako je i završilo čekanje prijevoza. Na minus tri i 5 min dugo traje, a na +24 i 45 min brzo prođe. Glavni akteri Mirkec i Jorge, naši vozači od Čakovca do Beča i od seviljskog aerodroma do studenskog kampa Yugo. Da, da Yugo (mi stariji znamo o kakvom se vozilu radilo), ali ovaj španjolski Yugo je Ferrari sa 10 brzina i hrpu dodatne opreme, no o tome nešto kasnije.
Dečki su svoj posao odradili vrhunski, kapa do poda. Beč, uz pomoć ljubaznog osoblja predajemo prtljagu, prolazimo rigoroznu kontrolu i čekamo ulazak u zrakoplov za Zurich . Nema nikakvih problema ipak smo mi dobri dečki iz TŠČ-a. Nije nam baš svejedno , jer većini je to prvi let zrakoplovom. Ali nismo samo dobri već smo i jako hrabri ulazimo kao da nam je 101 let. Sat vremena i već smo u Zurichu, uz malo časkanja i “divljenja” cijenama u zračnoj luci, ulazimo u gate A72 i ponovno smo u zraku. Prošli kroz sedam država i došli u Sevilju. Gle čuda s nama došla i sva naša prtljaga. Uzimamo stvari i odmah upoznajemo Španjolce… Vozač kasni 45 minuta, ali veseo, nasmijan, ljubazno kaže da kasni (kao da mi to ne znamo), no ništa mu ne zamjeramo… Ulazimo u famozni Yugo. Svaki od nas sedmorice smješten je u svoj mali apartman, svoj mirni kutak. Od dodatne opreme, tu je čitaonica, soba za učenje, zajednička kuhinja, blagovaonica, kutak za opuštanje: stolni nogomet, ping-pong, bilijar, nintendo… Temperatura polako pada, već je 19 °C, umorni krećemo na zasluženi počinak… Sutra nas čekaju novi izazovi, poznanstva na onom najbitnijem, našoj praksi….
