Međimurje moje, tak imam te rad…
U danu posebnom za naš zavičaj svojim smo sluhom za očuvanje našeg nasljeđa međimurskim vižama, praćenim toplim zvucima tube, trube, klavijatura, bubnjeva i tenora, pokazali kako se čuva baština.
Obilježen stihom ‘Dej mi, Bože, joči sokolove’, poseban je ovaj četvrtak bio i u okružju škole kosih prozora. Prolamali su se njome milozvuci međimurske popevke, tradicijskog napjeva, zaštićenog nacionalnog nematerijalnog kulturnog dobra i baštine čovječanstva.
David Drk, Filip Horvat, Pele Purić, Filip Železnjak i Matija Žganec svojom su svirkom međimurskih napjeva barem na trenutak zaustavili svakodnevni školski ritam. Teta Liza i njezina popevka oživjele su svaki kutak naše Škole, a ‘domače makovnjače i orehnjače’ sve su nas podsjetile na ljepotu življenja u ovom ‘cvetnjaku med dvemi vodami’. I nastavni su sati bili posvećeni našoj popevki – kvizovima su učenici potvrđivali svoje poznavanje tog simbola našeg kraja, prevodeći stihove na engleski i njemački srušili su jezične barijere, pjesma se orila iz učionica…
Lijepo je i ponosno danas Međimurkom i Međimurcem se zvati. Na današnji je dan, 28. studenoga 2018., međimurska popevka službeno proglašena blagom čovječanstva i upisana u UNESCO-ov ‘Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva’. Ostavljena nam je u nasljeđe… Da ju čuvamo i njegujemo kao dragulj našeg kraja, kao biser našeg međimurskog identiteta, kao naš ponos. Darovali su nam ju naši stari, naše bake i naši djedovi, da ju pronosimo svijetom, da ju – kao i oni nekad, slušamo i pjevamo u svim trenucima života naših…, da nam probudi vremena u kojima su bez popevke nezamisliva bila druženja na ‘čeharama, kolinama, žetvi, mašinari, gostuvajima, verestovaju, krstitkama, sprevodima’…
Pokazali su i dokazali danas računalci, elektroničari, strojari… bivši i sadašnji TŠČ-ovci da je most između prošlosti i današnjeg doba neuništiv dok postoje oni… Dok postoji mladost kojoj je popevka ušla u uho i zarobila njihova srca i duše… (kp)
